U četvrtak smo proveli dan na moru.
Prognoza je bila poluoblačno sa slabim vjetrom koji bi navečer trebao okrenuti na buru ali R. ima svoju čud.
Došavši u R. dočekala nas je orkanska bura. Ne samo da je dizala more na cestu nego ga je dizala po par metara u zrak. Bilo ne nemoguće uopće proći dalje od crkve a da te more ne opere. No mi smo optimisti i pokušali smo ipak ostati tamo. Pokazalo se međutim da je to nemoguća misija. Bura je bila toliko jaka da je bilo nemoguće uopće stajati na mjestu.
Nakon godina neljetovanja tamo R. me opet podsjetila zašto obožavam Šoltu i zašto bih istog trena da mi se desi jackpot na lotu kupila kućicu na Šolti.
A što su tek napravili od R. Mulo pred kućom je za neprepoznati, napravljena je marina, cesta koja je u vrijeme mog djetinjstva bila tek kamen na kamenu popločena je i ima pješačke prelaze te dvije vozne trake. Postavljene su klupe, ulična rasvjeta, ono najljepše u R., zvjezdano noćno nebo sada je "zagađeno" noćnom rasvjetom i postalo je tek možda malo vidljivije nego u gradovima. Plaža je preseljena skoro pa na drugu stranu, navezen je sitni šljunak i to je sada mjesna plaža. Urbanizacija, betoniranje, popločavanje, po meni uništavanje prirodnih ljepota. Našem je narodu izgleda lijepo sve što je izbetonirano i asfaltirano i gdje nema ni trunke prirodne ljepote. No dobro, nije na meni da sudim.
Na kraju smo otišli do Posedarja a tamo ni daška bure, more toplo a sunce prži.
Lijepo smo se nakupali i nasunčali, čak je i naš pas postao morski pas osim što se drži plićaka i ne usuđuje se otići dalje od mjesta gdje su mu noge na čvrstom tlu. Kukavica točkasta.
Kada smo prolazili kroz R. nisam zamjetila nikog poznatog, tako da nismo ni stali. U djedovoj kući puno parkiralište i puno dvorište nekih stranih ljudi. A neka, neka njih tamo na buri.
Iduće godine vraćam se ja Šolti, čak i djeca "plaću" kada ćemo opet tamo.
Što možemo, osvojila nas i zarobila zauvijek.
