Godinu starija, ništa pametnija

Od jučer brojim godinu više, no ni to nije pomoglo da budem mudrija i pametnija.

Godine idu, sve sam bliže 40-toj.

Prije dvadesetak godina, pa i prije desetak godina bilo mi je nazamislivo biti blizu tih famoznih četrdesetih a sada kada i mene od njih dijeli tek koja godinica ne osjećam se ništa drugačije, ništa pametnije, dapače, blesava sam kao i prije.

Eto došao i taj dan, prošao i sada dolaze blagdani.
Već par godina im se baš ništa posebno ne veselim, samo još više posla za mene, više stresa, više potrošenih živaca.

napokon teta

Jučer sam postala teta!

Rodio se ovaj prekrasni mali dječačić i unio veselje i radost u živote svih nas.

Nakon cijelog dana brige za seku i bebu stigla je vijest da su seka i šogor postali ponosni roditelji 3770 grama teškog i 53 cm dugačkog dječaka.

Svi smo presretni, prije svega mama i tata - prvi puta roditelji, ja - prvi puta teta, mama - trostruka baka, baka - četverostruka prabaka...

Kako to malo biće unese toliko sreće i veselja u živote ljudi oko sebe.

Još desetak dana pa ću do seke da i osobno upoznam mog malog savršenog nećaka. Jedva čekam!

Gledajući njega dobivam želju i sama još jednom postati majka. Neopisiv je osjećaj držati tako malo i nezaštićeno biće u naručju, biće koje ovisi o tebi i koje je tako mirisno i prekrasno.

No svjesna sam da nisam spremna odreći se svoje komocije i podrediti život idućih par godina malom djetetu, koliko god mi to bilo primamljivo.

Moji su dečki već veliki i život koji imamo ovakav kakav je sasvim je u redu a jedno maleno, ma koliko bilo primamljivo okrenulo bi na naopačke.

Zato ću uživati u svom nećaku kojeg mogu vratiti mami i tati kada zadovoljim svoju želju za malom bebom a i nisam ja ta koja će morati ustajati noću.

Jedva čekam da upoznam malenog!

Ne mogu dočekati!

Povratak u stvarnost

Još samo subota i nedjelja i ponovo se vraćam na posao.

A meni se neeeeeeeeeee daaaaaaaa!

Tako sam dugo čekala taj godišnji a tako je brzo prošao. Prošao je kao tren i sada opet rano ustajanje, što je dio koji me najviše mući i posao.

Da barem imam klizno radno vrijeme pa da mogu ustati kada meni odgovara i odraditi svojih 8 sati. Ali što je tu je, imam sreće što uopće imam posao i redovitu plaću. Eto tako mene hvata nervoza što je ponedjeljak sve bliže a novi godišnji negdje daleko u budućnosti. Veseli me jedino to što će seka uskoro roditi pa ću iskoristiti priliku i uzeti par dana slobodno kako bih bila kod nje i uživala u svom nećaku a usput joj malo i pomogla.

Što je tu je, raditi se mora.

Od ponedjeljka vraćam se u stvarnost.

Dan na moru

U četvrtak smo proveli dan na moru.

Prognoza je bila poluoblačno sa slabim vjetrom koji bi navečer trebao okrenuti na buru ali R. ima svoju čud.

Došavši u R. dočekala nas je orkanska bura. Ne samo da je dizala more na cestu nego ga je dizala po par metara u zrak. Bilo ne nemoguće uopće proći dalje od crkve a da te more ne opere. No mi smo optimisti i pokušali smo ipak ostati tamo. Pokazalo se međutim da je to nemoguća misija. Bura je bila toliko jaka da je bilo nemoguće uopće stajati na mjestu.

Nakon godina neljetovanja tamo R. me opet podsjetila zašto obožavam Šoltu i zašto bih istog trena da mi se desi jackpot na lotu kupila kućicu na Šolti.

A što su tek napravili od R. Mulo pred kućom je za neprepoznati, napravljena je marina, cesta koja je u vrijeme mog djetinjstva bila tek kamen na kamenu popločena je i ima pješačke prelaze te dvije vozne trake. Postavljene su klupe, ulična rasvjeta, ono najljepše u R., zvjezdano noćno nebo sada je "zagađeno" noćnom rasvjetom i postalo je tek možda malo vidljivije nego u gradovima. Plaža je preseljena skoro pa na drugu stranu, navezen je sitni šljunak i to je sada mjesna plaža. Urbanizacija, betoniranje, popločavanje, po meni uništavanje prirodnih ljepota. Našem je narodu izgleda lijepo sve što je izbetonirano i asfaltirano i gdje nema ni trunke prirodne ljepote. No dobro, nije na meni da sudim.

Na kraju smo otišli do Posedarja a tamo ni daška bure, more toplo a sunce prži.

Lijepo smo se nakupali i nasunčali, čak je i naš pas postao morski pas osim što se drži plićaka i ne usuđuje se otići dalje od mjesta gdje su mu noge na čvrstom tlu. Kukavica točkasta.

Kada smo prolazili kroz R. nisam zamjetila nikog poznatog, tako da nismo ni stali. U djedovoj kući puno parkiralište i puno dvorište nekih stranih ljudi. A neka, neka njih tamo na buri.

Iduće godine vraćam se ja Šolti, čak i djeca "plaću" kada ćemo opet tamo.

Što možemo, osvojila nas i zarobila zauvijek.

Odlazak na more

Sutra putujemo na more, doduše samo na jedan dan ali i to je nešto. Putujemo u R. jer nam je to najbliža destinacija koja je na moru jer moramo svratiti u Liku.

Dečki nisu oduševljeni, ne sviđa im se tamo, navikli su na Šoltu i mala R. sa čestim burama im se baš i ne sviđa, no što je tu je, sutra rano ustajemo i idemo na kupanje. Dobro će doći jer sutra najavljuju 32 stupnja. Nadam se da je more toplo i da ću moći uživati u kupanju i sunčanju iako manje nego prošlih godina. I meni je previše sunca počelo smetati, i mene su stigle godine.

Nekada davno baka je znala reći da sam kao gušter, u stanju satima provesti sunčajući se ali ti dani su prošli. Da li sam ostarila ili se to naše sunce zaista promijenilo ali ja više ne mogu biti na suncu koliko sam nekada mogla. Zato se ove godine nosi šešir i suncobran.

Starim, što mogu!

Alergija

Moje malo pjegavo čudovište je alergično. Ne znam još na što ali najvjerojatnije su mogućnosti na komarce ili na hranu jer to se dvoje promijenilo u njegovom životu.

Nakon što su mi veterinari uzeli hrpu novaca, a mogli su i više, no ipak su bili uviđajni, nisu otkrili točno što mu je pa su ga liječili od gljivca.

Danas mi je konačno bilo dosta toga pa sam nazvala ženu iz čijeg legla smo ga kupili i eto odmah dijagnoze postavljene iz dugogodišnjeg iskustva uzgajanja Dalmatinskih pasa, moje malo pjegavo je alergično.

Sada sam konačno mirna jer imam od čega krenuti i izliječiti mu te ružne smeđe mrlje po tijelu.

U četvrtak idemo na kupanje, vodimo i njega sa sobom. Naći ćemo neko usamljeno mjesto i kupati se. Baš me zanima kako će se on ponašati obzirom da u Kupu uđe tek toliko da mu voda ne dođe do trbuha i ni makac dalje. Možda kada vidi nas sve u moru dođe za nama.

Znam da su mu potomci bili odlični plivači a i svi Dalmatinski psi koje znam ili sam o njima čitala na netu vole vodu, more i vole plivati.

Nadam se da će se ohrabriti i uči zaplivati.

Skoro pa savršen dan

Jučer je bio jedan skoro pa savršen dan.

Lijepo sam se naspavala a i dečki isto tako.

Pa šetnjica sa psom uz nasip, kasnije ručak a onda odlazak u Zagreb.

Otišli smo podići već rezervirane karte za kino, za 6. nastavak Harry Pottera a onda u centar da si dečki kupe Yu-gi-oh! karte.

Bili su toliko sretni što smo ih kupili, jer već mjesecima nisu kupili nove a onda i odlazak u kino, pa kokice i uživanje u čaroliji Harry Potter svijeta.

Kući smo došli nešto prije 23 sata s osjećajem da je dan bio baš odličan.

Volim vidjeti sreću i zadovoljstvo na licima svojih dečki. Nema ljepšeg osjećaja.

Početak godišnjeg na hitnoj

Divan početak godišnjeg, provela sam ga na hitnoj.

Moje živahno dijete na kupanju je razbilo glavu i dobilo nagradno šivanje u hitnoj.

Kad bolje razmislim zadnje godišnje odmore provodimo po bolnicama sad s jednim sad s drugim.

Rana meni izgleda dosta loše jer je velika i duboka, doktor pak kaže da se nada da se neće inficirati jer je nakon pada pao u nečistu riječicu. Eto godišnji je počeo i da smo i planirali ići kuda sada ne bi mogli ići jer kontrola je za 6 dana.

Sva je sreća da nije gore, ipak krivim sebe jer sam ga pustila, a opet ne mogu ih držati pod staklenim zvonom.

Countdown

Odbrojavam već dva tjedna no sada se moj godišnji približio na samo dva koraka ili točnije dva dana.

Dobra vijest je da ne idemo kod njegovih, doduše to još nije 100% sigurno. Loša je vijest da zbog toga neće biti mora osim možda dva tri puta do Crikvenice ili sl.
To baš nije nešto što bi me oduševilo jer meni je lijepo sve što je ispod Zadra pa na jug ali ok ako moram birati između kupanja u bazenu i Crikvenice odabrat ću ipak Crikvenicu.

Veselim se godišnjem jer sam već stvarno umorna, temperature su visoke a klima na poslu više ne radi nego što radi. Nije baš ugodno tako raditi.

Malo mi je čudno što nećemo nikuda ići, ovo je prva godina od kada smo skupa, znači 16 godina, da nikuda ne idemo na godišnji. Vidi se da je i nas ipak dostigla kriza. Ali bili smo već u novčanoj stisci i izvukli smo se, vjerujem da ćemo i ovoga puta, sami, bez ikakve pomoći. Tako je najbolje, barem nikome ništa nismo dužni.

Stvarno se dobro osjećam, osjećam mir i zadovoljstvo. Uvijek prije odlaska na godišnji moje raspoloženje dosegne vrhunac.
Dok ovako sunce vani sije i lijepo je nema šanse da mi išta može pokvariti dan.

Preemotivna

Zašto ne mogu naučiti biti manje emotivna?

Počinje mi ta moja osobina sve više smetati u životu.

Previše primam k srcu sve što mi se događa, previša patim kada me netko povrijedi, previše analiziram sve što mi se kaže ili učini...

Kada volim volim bez rezerve, dajem se cijela, u potpunosti, bez maski i muljanja, kada me netko povrijedi patim i doživljavam to vrlo bolno, vrlo osobno.

Smeta mi polako sve to jer ljudi postaju sve okrutniji, sve bezosjećajniji a ja i dalje sve primam k srcu i patim zbog nepravde, zbog ljudske gluposti, zbog bezosjećajnosti.

Zašto ne mogu biti kao Spock, lijepo bez osjećaja tek s razumom ili bar neka ljudskija verzija njega ali bez pretjerane emotivnosti?

Kako naučiti ne primati k srcu sve?

Kako naučiti biti manje emotivna?

Vjerojatno nikada neću naučiti ništa od toga, možda je tako i bolje, ovako bar osjećam da sam živa.

Lazy

Subota!

Za razliku od prošle, ova je ugodno "lijena".

Prosle je seka dolazila s mora pa je provela vikend kod nas na putu do kuce tako da sam imala posla. Dok sam sve pospremila i sl.

Danas se S. primio kuhanja a ja sam ljencarila. Deckima sam pokusala instalirati neku igricu na kopjuterima no nisam bas daleko stigla, stalno skida neke zakrpe.

Popodne sam ispekla kolač i to je to za danas.

E da, bila sam i u kupovini. Žene i trošenje, to nas uvijek razveseli pa makar i špeceraj bio u pitanju.

Vrijeme je danas ludo, od poluoblačnog jutra, tuče, proloma oblaka i obilne kiše do sunčanog popodneva i poluoblačnog predvečerja.

Smiren neki dan, dobro se osjećam, dijelom i zbog pronađene prošlosti, dijela mene koji mi uvijek fali koliko god se ja uvjeravala da to nije tako, od kada znam za sebe.

Mogu samo reći da je danas bio dobar dan, zašto i ne bi bio. Bliži se godišnji. Tri puna tjedna neću morati ustajati u 6, odlaziti na posao, gledati mog "dragog" direktora, uz to ću uživati u predivnom moru (uh što bih dala da mi uleti kakav jackpot na lotu pa da kupim kućicu na moru i preselim tamo, valjda su to geni), suncu, kupanju, odmoru...

Sutra će već biti drugačiji osjećaj.

Ne volim nedjelje! Pogotovo ne nedjeljna popodneva! Podsjećaju me ne to da sutradan moram ići raditi, ustati rano.

Ali sutra ću razmišljati o tome! Za sada ću još samo uživati u jednoj lijepoj suboti.

Razočarana

Razočarana sam nekim ljudima ali zapravo nisam ni očekivala ništa. Eto samo sam si dokazala neke stvari. Nema veze! Život ide dalje i bez toga. Ali eto malo sam razočarana.

Zabrinuta

Seka je jučer završila u bolnici.

Nakon što je izgubila prvu bebu i nakon što smo svi bili presretni kada je ponovo ostala trudna ali i konstantno brinuli i čeznuli da sve bude O.K. ovoga puta eto završila je u bolnici.

Ostalo joj je još svega nešto manje od 2 mjeseca do kraja trudnoće a sada odjednom kontrakcije i početak otvaranja. Nije još vrijeme za to!

Brinem!!! Svi brinemo, dečkima nisam ni rekla jer ih ne želim zabrinjavati.

Ona kaže da se danas osjeća dobro, da ne osjeća kontrakcije i da je ništa ne boli, a moj se nećak "javlja" kao i obićno.

Nadam se da će sve biti u redu. Da će joj se ovo smiriti i da će i dalje sve biti kao što je bilo do sada i da će moj mali nećak doći na ovaj svijet živ, zdrav i u planirano vrijeme, a ako nas i iznenadi ranijim dolaskom, nadam se, želim, da sve bude u redu.

Ali brinem, ne mogu si pomoći.

Blues

Čudno se osjećam danas.

Pomalo sam tužna iako nemam neki posebni razlog za to.
Je da je financijska kriza, ali kome nije danas!
Je da je problema preko glave, ali tko ih nema!

Zapravo ništa nije drugačije nego inače, čak i sunce sije i vruće je ali meni fali nešto.
Voljela bih da se mogu isplakati onako iz duše i izbaciti sve iz sebe ali kao da više ne znam plakati.

Još tjedan i pol i na godišnji!
Što me tek tada čeka?!

Prva godina da ne idemo na more nego k njegovima, a ako se sjetim kako je prošle godine to izgledalo samo na tjedan dana pitam se koliko će trebati da ponovno "naučim plakati" jer to mi tamo ne gine.

Možda zaista uzimam previše k srcu ljude i situacije koje ne bih trebala.

Ići ćemo na kupanje svaki dan pa valjda će se neki moći kontrolirati dovoljno za tih par sati koliko ćemo ipak provesti s njima. Nadam se!

Svratit ćemo i do djedove kuće (koja to više nije).
Nisam tamo ljetovala već 4 godine, od kada smo otkrili Šoltu i njene ljepote i predivnu klimu gdje nas nikada nije propuhala bura.
Ove godine nema Šolte ali ima mjesta mog djetinjstva i opet tisuću i jedno pitanje od svih koje sretnemo: "zašto više ne ljetujete tu?"

A što da odgovorim a da ostanem pristojna?

Gdje da ljetujem? Ja više nemam gdje! Kuća u kojoj sam provela sva ljeta svog djetinjstva više nije mjesto gdje sam dobrodošla na duže od par sati, nije mjesto u kojem sam dobrodošla dalje od verande. Možda je i bolje tako, da nije tako nikada ne bih otkrila da možeš tri cijela tjedna provesti na moru a da ti niti jedan dan ne bude pokvaren burom i hladnim morem, možda nikada ne bih otkrila da more može baš svakoga dana biti kristalno čisto i prozirno.
Uz to, sve što imamo stvorili smo sami i nikada nikoga nismo ništa morali moliti. Niti nećemo!

Puno toga prolazi mi glavnom zadnjih dana!
Puno razmišljam i o odlukama koje moram donijeti, o odlukama kojih se moram držati, o snazi koja mi je potrebna da ostanem odlučna.

Kada se samo sjetim da sam čitavo svoje djetinjstvo jedva čekala da odrastem, da počnem raditi, da budem samostalna... kako mi je onda bilo lijepo!

Baš me pere depra danas! Ne znam što mi je!

A toliko je lijepih stvari u mom životu!
Prekrasni sinovi koji rastu kao gljive iz dana u dan.
Ne mogu uopće ponekada shvatiti da Tin ima već skoro 13 godina. Kuda je prošlo to vrijeme?!
Dobar i siguran posao, sređenu kuću, redovitu plaću.
Eto i nećaka ću dobiti uskoro i tome se veselim. Napokon ću biti teta i ispuniti malo sebi želju za malenom mirisnom bebicom (a zbog koje neću ja biti ta koja se budi noću).
Toliko lijepih stvari u mom životu a mene pere blues.
Čak i sunce sije!

Možda sam tek umorna, biti će bolje sutra!
Sutra je novi dan!

Konačno sunčani dani

Nakon tri tjedna svakodnevne kiše i hladnoće konačno sam dočekala i sunce.

Kada nekome pokušam objasniti koliko sunčano vrijeme utjeće na moje raspoloženje nemam baš dojam da me zaista i razumije.

Kada je sunčano sve mi je lakše i sve izgleda ljepše, bolje, ostvarljivo....