Čudno se osjećam danas.
Pomalo sam tužna iako nemam neki posebni razlog za to.
Je da je financijska kriza, ali kome nije danas!
Je da je problema preko glave, ali tko ih nema!
Zapravo ništa nije drugačije nego inače, čak i sunce sije i vruće je ali meni fali nešto.
Voljela bih da se mogu isplakati onako iz duše i izbaciti sve iz sebe ali kao da više ne znam plakati.
Još tjedan i pol i na godišnji!
Što me tek tada čeka?!
Prva godina da ne idemo na more nego k njegovima, a ako se sjetim kako je prošle godine to izgledalo samo na tjedan dana pitam se koliko će trebati da ponovno "naučim plakati" jer to mi tamo ne gine.
Možda zaista uzimam previše k srcu ljude i situacije koje ne bih trebala.
Ići ćemo na kupanje svaki dan pa valjda će se neki moći kontrolirati dovoljno za tih par sati koliko ćemo ipak provesti s njima. Nadam se!
Svratit ćemo i do djedove kuće (koja to više nije).
Nisam tamo ljetovala već 4 godine, od kada smo otkrili Šoltu i njene ljepote i predivnu klimu gdje nas nikada nije propuhala bura.
Ove godine nema Šolte ali ima mjesta mog djetinjstva i opet tisuću i jedno pitanje od svih koje sretnemo: "zašto više ne ljetujete tu?"
A što da odgovorim a da ostanem pristojna?
Gdje da ljetujem? Ja više nemam gdje! Kuća u kojoj sam provela sva ljeta svog djetinjstva više nije mjesto gdje sam dobrodošla na duže od par sati, nije mjesto u kojem sam dobrodošla dalje od verande. Možda je i bolje tako, da nije tako nikada ne bih otkrila da možeš tri cijela tjedna provesti na moru a da ti niti jedan dan ne bude pokvaren burom i hladnim morem, možda nikada ne bih otkrila da more može baš svakoga dana biti kristalno čisto i prozirno.
Uz to, sve što imamo stvorili smo sami i nikada nikoga nismo ništa morali moliti. Niti nećemo!
Puno toga prolazi mi glavnom zadnjih dana!
Puno razmišljam i o odlukama koje moram donijeti, o odlukama kojih se moram držati, o snazi koja mi je potrebna da ostanem odlučna.
Kada se samo sjetim da sam čitavo svoje djetinjstvo jedva čekala da odrastem, da počnem raditi, da budem samostalna... kako mi je onda bilo lijepo!
Baš me pere depra danas! Ne znam što mi je!
A toliko je lijepih stvari u mom životu!
Prekrasni sinovi koji rastu kao gljive iz dana u dan.
Ne mogu uopće ponekada shvatiti da Tin ima već skoro 13 godina. Kuda je prošlo to vrijeme?!
Dobar i siguran posao, sređenu kuću, redovitu plaću.
Eto i nećaka ću dobiti uskoro i tome se veselim. Napokon ću biti teta i ispuniti malo sebi želju za malenom mirisnom bebicom (a zbog koje neću ja biti ta koja se budi noću).
Toliko lijepih stvari u mom životu a mene pere blues.
Čak i sunce sije!
Možda sam tek umorna, biti će bolje sutra!
Sutra je novi dan!
Pomalo sam tužna iako nemam neki posebni razlog za to.
Je da je financijska kriza, ali kome nije danas!
Je da je problema preko glave, ali tko ih nema!
Zapravo ništa nije drugačije nego inače, čak i sunce sije i vruće je ali meni fali nešto.
Voljela bih da se mogu isplakati onako iz duše i izbaciti sve iz sebe ali kao da više ne znam plakati.
Još tjedan i pol i na godišnji!
Što me tek tada čeka?!
Prva godina da ne idemo na more nego k njegovima, a ako se sjetim kako je prošle godine to izgledalo samo na tjedan dana pitam se koliko će trebati da ponovno "naučim plakati" jer to mi tamo ne gine.
Možda zaista uzimam previše k srcu ljude i situacije koje ne bih trebala.
Ići ćemo na kupanje svaki dan pa valjda će se neki moći kontrolirati dovoljno za tih par sati koliko ćemo ipak provesti s njima. Nadam se!
Svratit ćemo i do djedove kuće (koja to više nije).
Nisam tamo ljetovala već 4 godine, od kada smo otkrili Šoltu i njene ljepote i predivnu klimu gdje nas nikada nije propuhala bura.
Ove godine nema Šolte ali ima mjesta mog djetinjstva i opet tisuću i jedno pitanje od svih koje sretnemo: "zašto više ne ljetujete tu?"
A što da odgovorim a da ostanem pristojna?
Gdje da ljetujem? Ja više nemam gdje! Kuća u kojoj sam provela sva ljeta svog djetinjstva više nije mjesto gdje sam dobrodošla na duže od par sati, nije mjesto u kojem sam dobrodošla dalje od verande. Možda je i bolje tako, da nije tako nikada ne bih otkrila da možeš tri cijela tjedna provesti na moru a da ti niti jedan dan ne bude pokvaren burom i hladnim morem, možda nikada ne bih otkrila da more može baš svakoga dana biti kristalno čisto i prozirno.
Uz to, sve što imamo stvorili smo sami i nikada nikoga nismo ništa morali moliti. Niti nećemo!
Puno toga prolazi mi glavnom zadnjih dana!
Puno razmišljam i o odlukama koje moram donijeti, o odlukama kojih se moram držati, o snazi koja mi je potrebna da ostanem odlučna.
Kada se samo sjetim da sam čitavo svoje djetinjstvo jedva čekala da odrastem, da počnem raditi, da budem samostalna... kako mi je onda bilo lijepo!
Baš me pere depra danas! Ne znam što mi je!
A toliko je lijepih stvari u mom životu!
Prekrasni sinovi koji rastu kao gljive iz dana u dan.
Ne mogu uopće ponekada shvatiti da Tin ima već skoro 13 godina. Kuda je prošlo to vrijeme?!
Dobar i siguran posao, sređenu kuću, redovitu plaću.
Eto i nećaka ću dobiti uskoro i tome se veselim. Napokon ću biti teta i ispuniti malo sebi želju za malenom mirisnom bebicom (a zbog koje neću ja biti ta koja se budi noću).
Toliko lijepih stvari u mom životu a mene pere blues.
Čak i sunce sije!
Možda sam tek umorna, biti će bolje sutra!
Sutra je novi dan!
Nema komentara:
Objavi komentar